(Kamenko M. Marković) DELO I ŽIVOT ŽAKA LUJA DAVIDA
Pariz, umetnička prestonica sveta, ovog leta nizom prigodnih sadržaja obeležava dva značajna datuma iz svoje zlatne istorije umetnosti; 195 godina od smrti Žaka Luja Davida jednog od najvećih slikara u istoriji slikarstva i 220 godina od nastanka slike „Madam Rekamije“, kojom se ponosi svaki Francuz.
Žak Luj David stoji na čelu novog pravca u francuskom slikarstvu – klasicizma, koji je došao kao reakcija na preživelu umetnost rokokoa. Luj David se rodio 1748. godine u Parizu. Oko svoje šesnaeste godine David već odlično crta i slika. On počinje da pohađa Akademiju svetoga Luke, čiji je atelje smešten u ulici O- Mulen u jednoj staroj kapeli. On tu crta po živom modelu. To je stara esnafska škola čiji statut potiče još iz XIII veka. Kada je ispunio nekoliko blokova crtežima, odlučuje da se posavetuje sa Bušeom, slikarem koga u to doba kritičari nazivaju „pesnikom ženske lepote“. Fransoa Buše tada na vrhuncu slave, umoran, odbija da ga uzme za svoga učenika. Ohrabruje Davida i preporučuje ga Vianu, profesoru Kraljevske slikarske akademije. Luj David prelazi 1776. iz starog ateljea Akademije svetog Luke u Kraljevsku akademiju. Vian, njegov novi učitelj, odlično poznaje svoj zanat i savesno da podučava kao kakav dobar zanatlija. Nakon tri godine studija, David dobija treću nagradu na konkursu Akademije. Iste godine David prvi put napušta zanatsku sredinu da bi prešao u drugu, umetničku. Sledeće godine oseća da je dovoljno siguran i prijavljuje se na konkurs za Rimsku nagradu. Uspeva u prvom delu, pada u drugom. Marta 1771, skoro kradom, da ne zna njegov učitelj, prijavljuje se ponovo na konkurs. Na „skiciranju“ je jedva prošao, ali samouvereno odgovara svome učitelju, koji želi da ga spreči u daljem takmičenju: - Naslikaću svoju sliku, gospodine, kao i drugi učesnici i videćemo! Tvrdoglav odgovor mladića koji po svaku cenu hoće da dobije Rimsku nagradu, bez koje nijedan umetnik ne može da počne ozbiljnu umetničku karijeru. David slika „Borbu Marsa i Venere“( Luvr, Pariz). Klasična piramidalna kompozicija, u kojoj nalazimo sve uticaje onoga vremena, a pre svega Bušeov, u ružičastoj i plavoj, pomalo nametljivoj boji. Oružje i oklopi su pozorišni dekor, osvetljenje je scensko, laka faktura je ista kao i u svim akademskim delima te epohe. Nema ni jednog, jedinog detalja, bilo tehničkog ili ideološkog, koji bi nagovestio šta će jednog dana biti Davidov stil. Samo način kojim daje boju tela, toplo osvetljenje i hladna senka, biće uvek isti kod Luja Davida. Sve je urađeno da bi zaboravio pouke svojih učitelja, ali nikada nije mogao da odbaci snažno obeležje francuske tehnike XVIII veka. Nije dobio prvu nagradu, dobio je drugu. Ni na konkursu za Rimsku nagradu, 1773, nije bolje sreće. U to vreme, David dobija Kelisovu nagradu za sliku „Bol“, izražajnu glavu, teatralnu koliko se samo zamisliti može; najzad 1774, njegova trvrdoglavost i strpljenje su nagrađeni, i on dobija Veliku rimsku nagradu za „Antioha bolesnog od ljubavi prema Stratoniki“( Umetnička škola, Pariz). Nikada nije bilo manje oduševljenog i više rezigniranog dobitnika Rimske nagrade od Žaka Luja Davida, koji je jednog toplog oktobarskog jutra 1775. pošao u Italiju u društvu svoga učitelja Viana, imenovanog te iste godine za direktora Francuske škole u Rimu, gospođe Vian i još dva mlada čoveka koji su kao i on bili stipendisti palate Mediči. Ceo XVI vek pokazuje neko grozničavo oduševljenje za Rim; i, u XVII veku, hodočašće u Večiti grad postaje obaveza za sve evropske umetnike. Genijalni holandski slikar Rembrant je u to vreme izvanredan izuzetak; ali Klod Loren, Nikola Pusen, Francisko de Zurbaran, Đuzepe Ribera, Dijego Velaskez, i toliki drugi dugo borave u Italiji. Tamo se bogati njihova mašta, ne samo proučavanjem antičkih ruševina već i takmičenjem izazvanim prisustvom tolikih umetnika različitih pogleda na život i umetnost.
Žak Luj David stiže u Rim zadržavajući se usput. Posećuje severnu Italiju i upoznaje Bolonjce. Oduševljava se Gverčinom i Karavađom. Koliko su na njega uticali Italijani XVII veka vidi se po njegovim delima koja šalje u pariski Salon. Parižani su u Salonu 1778. videli „Patrokla“( Muzej u Šeburu) i „Hektora“( Muzej u Monpeljeu), veoma mišićave muške aktove na kojima se lako može videti Karavađov uticaj. Godine 1780. David odlučuje da napusti Rim, pre nego što nastanu jake vrućine. Kreće za Pariz jula meseca zadržava se usput kratko vreme u Firenci, gde na brzinu kopira nekoliko slika, pravi nekoliko crteža po Veronezeu, pa nastavlja put. Došavši u Pariz, nastanjuje se u Luvru gde priređuje privatnu izložbu svojih dela. Izložba mu donosi prilično veliki uspeh, jer odmah dobija atelje u Gradskoj kući. Baca se na posao i radi delo „Belizar prima milostinju“( Muzej u Lilu). Obilato se služi studijama iz Rima: crtežima Trajanovog stuba, sarkofaga, skulptura svih vrsta i iz svih doba, jer još nije dovoljno jak u arheologiji. Ova velika slika je kompromis između strogosti antike i duha XVIII veka. A 24. avgusta Žak Luj David je primljen u Akademiju. Javlja radosnu vest svojoj majci, koja je odsutna iz Pariza, i dodaje: „... Pa ipak, bogat sam samo slavom“. Naklonost francuske mladeži pridobija novinom svojih umetničkih shvatanja.
Luju Davidu je sada trideset i tri godine. Njegov položaj je siguran. On pomišlja na brak. U Rimu se upoznao sa mladim Parižaninom, gospodinom Pekulom, sinom jednog preduzimača, upravnika kraljevih zgrada. Po povratku u Pariz, David je bio predstavljen porodici Pekul koja stanuje u Ulici di Kok. Tu su veoma bogati građani, vlasnici mnogobrojnih nekretnina, i David se veoma brzo odlučuje da zatraži ruku gospođice Šarlote- Margarite Pekul. Njoj je tek osamnaest godina, nije nimalo lepa ni privlačna, ali za Davida je brak...“karijera.“ Žak Luj David, podozriv, plah, nespokojan, čovek tankih nerava, nije, izgleda, znao da izgladi mnogobrojne nesuglasice koje su svakodnevno izbijale između njega i žene za vreme njihovog dugog zajedničkog života. David radi portrete tašte i tasta: „Gospođe Pekul“( Luvr, Pariz) duhovite i bogate, namrštena lica, sa pregršt dijamanata i bisernom ogrlicom oko vrata. Čipka na njenoj haljini čarobno je naslikana. „Gospodin Pekul“(Luvr, Pariz) gotovo je dvorski čovek, pogled mu je lukaviji od pogleda dvorjana, a njegove velike šake, potpomognute osmehom, znale su da zarade zlato, miraz Šarlote- Margarite, njihove kćerke.
Septembra 1784. Žak Luj David, njegova žena i njegovi učenici kreću na put u Rim. Posle jedanaest meseci rada David završava sliku „Zakletva Horacija“( Luvr, Pariz). Na njoj je prikazao alegorijski lojalnost tri staleža u Skupštini pred revoluciju. David poziva publiku da dođe i vidi sliku u njegovom ateljeu. Uspeh je ogroman. Sve što je od značaja u Večnom gradu defiluje pred slikom. Morala je biti postavljena stalna straža na Trgu naroda, da bi se kontrolisala masa ljudi koja želi da vidi sliku. Još zorom stavljaju bukete cveća pred majstorovim vratima, čitava povorka ljubitelja umetnosti preplavljuje prostrani atelje. I sam papa, koji ne može da napusti Vatikan, želi da vidi sliku o kojoj čitav Rim govori. Zahteva da mu je donesu, ali je ona već poslata u Pariz, gde treba da bude izložena u Salonu 1875. Da bi se ocenio nečuveni utisak koji je učinila „Zakletva Horacija“ na parisku publiku, treba dobro da se razume atmosfera onoga doba. David je potpuno svestan onoga što se događa oko njega, onoga što se priprema i oduševljenje se rađa. On čuje kako pucaju stari okovi i oseća kako polako raste u njemu volja i potreba za stvaranjem. Njegova klasa treba da pobedi ili da umre. Ta izvesnost preobražava i Davida i njegovu umetnost. U očekivanju da njegova klasa osvoji vlast, David mora da zarađuje i da prima narudžbine ma od koga one dolazile. Mora da uskladi svoj slikarski ideal sa idealom ljubitelja umetnosti. Taj podvig mu savršeno uspeva u „Ljubavi Parisa i Jelene“( Luvr, Pariz), na slici koju je naručio kont d’ Artoa 1787. Prizor se odigrava u sali karijatida u Luvru. Crtež je savršen, kompozicija besprekorna, boje davidovske. U Salonu 1787. David je izložio „Sokratovu smrt“( Metropoliten, Njujork). Delo bi svakako činilo čast Atini u doba Perikla. Takav značaj imala je i slika „Liktori donose Brutu tela njegovih sinova“(Luvr, Pariz), naslikana godinu dana uoči Revolucije. Slikarske vrednosti „Bruta“ potisnute su u pozadinu. Umetnička pitanja su trenutno svesno zapostavljena. Bitno je o čemu Brut razmišlja pred statuom Rima, kome je žrtvovao život svojih sinova, izdajnika otadžbine. Vidi se samo Brutovo rodoljublje, građanska svest toga oca koji zna da savlada svoja osećanja i da ima u vidu samo dobro Republike. Tokom 1790. Luj David nastavlja da radi još većom žestinom, slika brojne portrete, među kojima se osobito ističe “Markiza d’ Orvilje“( Luvr, Pariz). Ali ono čime je te godine prvenstveno okupiran jesu pripreme za sliku „Zakletva u dvorani Že de Pom“, kompozicija koju je naručila Ustavotvorna skupština. Veran svojoj metodi, on ličnosti crta gole, potom ih oblači pa ih grupiše.
Luj David je politički izgrađen. Revoluciji se priključio sa iskrenim oduševljenjem, kao jakobinac i Robespjerov prijatelj.Sedamnaestog septembra 1792. izabran je za poslanika u Konventu. Mesec dana kasnije, David je imenovan za člana Komisije za umetnost, a zatim i za člana Komiteta za narodnu prosvetu. U Konventu, David glasa za smrt Luja XVI. Šarlota-Margarita Pekul, njegova žena, čije bogatstvo potiče od kraljevih zgrada, ne može da prihvati da i dalje bude supruga jednoga od kraljevih ubica. Odmah pošto joj je muž glsao, ona odlazi u roditeljsku kuću. Sa sobom odvodi dve kćeri, a Davidu ostavlja da brine o dvojici njihovih sinova. Brak supružnika David razveden je 1793. godine.
Godine 1800, David slika nekoliko vanrednih portreta. Najslavniji je „Gospođica Rekamije“(Luvr, Pariz) koji je ostao nedovršen, mada je savršen u svojoj „nedovršenosti“. Ova divna slika predstavlja savršenu ravnotežu između dva veka. Uprkos klasičnoj ozbiljnosti kompozicije, ona gotovo rokokoovski ističe samu ženu. Madam Rekamije kao da predstavlja otelotvorenje ženstvenosti, toliko je lepa, tako izazovno deluje, i tako svesno ispoljava svoju privlačnost. U muškom, politički realističnom Napoleonovom svetu, ona još uvek ostaje boginja i čarobnica. Ona više nije u pozi Kleopatre ili Armide -- samo je obična žena, Žan- Fransoaz Rekamije. U Parizu sam čuo od jednog profesora sa Sorbone da je Andre Malro za „Gospođu Rekamije“ kazao da ona predstavlja nešto bez čega Francuska ne bi bila to što jeste.
Šesnaestog jula 1803, David dobija orden Legije časti, a nešto kasnije porudžbinu za sliku koja treba da predstavi „Krunisanje Napoleona I“, kao i drugu jednu porudžbinu istog obima „Predaja zastava“. Car dekretom imenuje „Gospodina Davida„ svojim prvim slikarem. Obasut počastima, slikar se sav predaje poslu i završava „Krunisanje“. Niko ne bi bio kadar da pobroji sve neugodnosti koje su iskrsavale tokom trogodišnjeg rada na ovom platnu velikih dimenzija. Gospođa Majka je u Rimu za vreme svečanosti, pošto je u trajnoj zavadi sa sinom, ali on ipak zahteva njeno prisustvo na slici krunisanja. Papa je prvobitno naslikan u sedećem položaju, s mršavim rukama na kolenima, dok Napoleon sam sebe kruniše. Takva se kompozicija nije dopala Njegovom veličanstvu pa zahteva od svog slikara da bude predstavljen kao kakav visoki sveštenik, a što se tiče pape, i njemu treba dati neku ulogu. Papa je naslikan sa podignutom desnom rukom, kako blagosilja Napoleona dok ovaj kruniše Žozefinu. Napoleonove sestre, uz more suza i padanja u nesvest, izborile su se za mesto na slici u ulozi dvorskih dama, ukrućene i tek naučenom držanju. “Krunisanje“ je jedna raskošna galerija od sto pedeset nezaboravnih portreta. Rezultat dostojan divljenja. Tokom rada na ovoj slici David je često odlazio u Luksenburšku palatu, gde je proučavao „Istoriju Marije Mediči“, sjajnu Rubensovu tvorevinu. U „Krunisanju“ se uočavaju izvesna traženja boje, traženja oblika u bogatom drapiranju tkanina, koje su svakako u vezi sa Rubensom. Purpurni veluri, sateni, zlato, perje, kopče i nakit su majstorski izvedeni, uprkos čestim ispadima naslikanih ličnosti. Kad je slika završena, Napoleon i Žozefina, ceo dvor, jedan odred konjice i muzika došli su u ispražnjenu kapelu dvorca Klini, koju je David pretvorio u atelje, da vide sliku. Napoleon je bio oduševljen kompozicijom. Kao nekada u Rimu, ljudi dolaze u atelje da se dive slici i polažu cveće. Slikar se smeška, pokazuje se zadovoljnim, ali nije baš sve tako sjajno. David je iz svog džepa utrošio novac potreban za izradu slike. Obećano mu je 100 000 franaka, a dobija samo komplimente. Na kraju slikar je dobio samo 60 000 franaka. Slikar Žak Luj David dobija titulu oficira Legije časti, koja je nasledna. Stiče pravo na livreju i grb. I to kakav grb! Paleta na kojoj se vide ruke Horacija koji visoko drži mačeve svojih sinova, ispod palete krst legije časti, a iznad nje šešir ukrašen perjem i kopčama.
Salon 1812. označava početak nemilosti u koju pada David kao umetnik. Ljudi kao što je kont Fransoa de Nant ne žele više da se sećaju grčkih i rimskih heroja, njihove istorije i njihove umetnosti. Te godine Teodor Žeriko izlaže platno „Oficir gardijskih lovaca“ (Luvr, Pariz) i David, iznenađen, uzvikuje pred tom bučnom slikom:“Odakle sad ovo, ne poznajem ovaj način slikanja“! To delo je vesnik jedne nove umetnosti. To je klica romantizma. David se povlači u sebe i polako završava svog „Leonidu“. Izložen u Davidovom ateljeu 1814. „Leonida“ ne zanima nikoga. Napoleon se vraća sa Elbe i nakratko posećuje Davidov atelje. Dugo se divi slici i želi da ona krasi Vojnu školu. Za uspomenu na svoju posetu odlikuje slikara Velikim krstom Legije časti.
A onda evo Restauracije. Zakon protiv kraljaubice prisiljava slikara da napusti Francusku. Njegova imovina je konfiskovana, oduzeta su mu građanska prava i titule. Osuđen je na večno izganstvo. On traži da u Italiji provede svoje poslednje godine života; i pored papine intervencije, ta mu je molba odbijena. Može da dobije pasoš samo za Belgiju. U Briselu provodi deset godina koje su mu ostale da proživi. Tamo nalazi stare prijatelje i prva pisma iz Brisela ne odaju čoveka koji je nesrećan. Okružen poštovanjem; Belgijanci mu se dive, dobronamerna radoznalost stranaca na proputovanju laska mu. Svako želi da poseti njegov atelje. Priređuju večere, prijeme u njegovu čast. Nastavlja da slika odlične portrete, a zatim se svom žestinom baca na svoju poslednju sliku „Venera i Gracije razoružavaju Marsa“ ( Muzej u Briselu). To je platno namenjeno dobrim briselskim i pariskim građanima iz 1824. godine. Od antike ostaje još samo ime. Venera i Gracije mogle bi sasvim dobro da budu obučene i u trubadurske odore. David prelazi, i protiv svoje volje, u hibridni romantizam, na najveću radost svojih mnogobrojnih obožavalaca.
Žak Luj David je bio veoma iskusan ali u osnovi veoma hladan umetnik i njegovo „klasično“ slikarstvo nije ni dirnulo ono što je bitno u antičkoj umetnosti. Njegove kompozicije su, u stvari, izvrsno nacrtane, pa zatim obojene figure. Ali se zato u njegovim delima jasnije nego ikada u umetnosti verno ogledaju društvena zbivanja. Za vreme diktature jakobinaca svoju privrženost prema revoluciji je ispoljio u slici „Mrtvi Mara“ ( Kraljevski muzej lepih umetnosti, Brisel). Za vreme direktorijuma i konzulstva, kada su francuske čete pošle pod Napoleonom po Evropi i Africi, slikao je kompozicije s temom iz antičke istorije, od kojih je najpoznatija „Otmica Sabinjanki“(Luvr, Pariz). Kada se Napoleon proglasio za imperatora, David je postao zvanični slikar dvora i pored čitavog niza portreta istaknutih ličnosti toga vremena naslikao je i dve velike kompozicije „Krunisanje“ i Deoba zastava“, o kojima je već bilo reči.
Žak Luj David umro je 29. decembra 1825. godine. Davidova bolesna žena i njegova deca mole francusku vladu da dozvoli da se telo slavnog slikara prenese u njegov rodni grad. Sasvim neočekivano, molba je odbijena. Čega se mogao u tom času bojati gospodin de Vijel, predsednik Vlade? Žak Luj David, član Konventa, umro je odavno. Kosti velikog Luja Davida ostale su u crnici Rubensove otadžbine, samo je Davidovo srce sahranjeno u grobnici njegove žene na groblju Per - Lašez u Parizu. (Pisac ovih redaka stajao je zadivljen pred tom raskošno oblikovanom grobnicom).
Žak Luj David naslikao je značajan broj velikih kompozicija. I mnogi su drugi, bez sumnje, radili velike kompozicije poput Rubensa, Rafaela, Veronezea, Lebrena i Delakroa. Ovi koje sam spomenuo radili su ih tako da ostavljaju večiti trag u ljudskom sećanju. Koji je najveći od tih velikih, tako različitih ljudi? Svako to može da odluči po svom ubeđenju, prema sopstvenom temperamentu koji ga navodi da se opredeli za Rubensovu plodnu, zračeću, gotovo veselu obilnost, Rafaelovu blagu dostojanstvenost i njegov euritmijski red, Veronezovu rajsku boju kao u smiraj dana, Davidovu ozbiljnu i oštru strogost, ili dramatičnu i skoro literarnu Lebrenovu rečitost. Nijedan od ovih ljudi ne bi se mogao zameniti; stremeći sličnome cilju, svi su oni primenjivali različita sredstva, proistekla iz njihovih ličnih priroda.