Ovaj umetnik zauzima posebno mesto u bečkom slikarstvu ne samo kao portretist nego i kao slikar predela i žanr scena u koje je uneo jedan novi stil. Njegovo shvatanje osvetljenja u slikarstvu proisteklo je iz tadašnjeg progresa tehnike koji je omogućio slikarima da vide stvari pod jednim novim uglom. Uloga sunca, podela svetlosti i senke, značili su potpun raskid sa dotadašnjim slikanjem u zatvorenoj prostoriji i konvencionalnim shvatanjem figure u predelu, koja se obično slikala u enterijeru. U tome Valdmiler ima ogromnog učešća. Njegovi prvi portreti prikazuju čoveka onako kakav je, u određenoj sredini kao člana određenog društva, bez veštačkih udešavanja i potenciranja, razneženosti i sentimentalnosti. Svaki njegov portret predstavlja ličnost za sebe sa izrazitom individualnošću, bilo da su to aristokrati, činovnici, malogradjani, matrone ili devojke. Ta epoha je istakla trijumf materijalnosti u slikarstvu.
Valdmiler-Autoportret
Poreklo ove težnje leži u realističkim shvatanjima Žaka Luja Davida koja je on pokazao u portretima slikanim po prirodi. Njegovi mnogobrojni učenici, medju kojima je bilo dosta Nemaca, preneli su to interesovanje na svoju zemlju, u svoju sredinu. Među nima je bio i Peter Kraft. I Valdmiler je bio u Parizu u dva maha.
U slikanju pejzaža Valdmiler je bio nosilac jednoga realističkog shvatanja, potpuno oslobođenog od tradicionalnih koncepcija pejzaža.
Valdmilerov život je tekao u oštroj protivurečnosti sa zvaničnim slikarstvom i ako je on bio prvo učenik bečke Akademije. U početku on se posvetio minijaturi, a od 1811. do 1813. godine bio je učitelj crtanja deci grofa Djulaja u Zagrebu. Godine 1813, oženio se pevačicom Katarinom Vajdner u Zagrebu gde se zaposlio kao pozorišni slikar. Potom je radio u Pragu, a 1818, vratio se u Beč. Od 1829. do 1857. bio je profesor Bečke akademije.
Ferdinand Georg Valdmiler predstavlja najveće ime austrijske škole, koje izlazi iz lokalnih okvira. U toliko je značajnija njegova veza sa našim slikarima koji su se formirali u Beču.